
Kada se u partnerskom odnosu pojave teškoće, često ih neko vrijeme pokušavamo riješiti sami. Razgovaramo, svađamo se, povlačimo, pokušavamo objasniti što nam smeta ili odlučimo neko vrijeme o tome uopće ne govoriti. Ponekad pronađemo način da se ponovno približimo, a ponekad se iznova vraćamo na iste teme i imamo osjećaj da se svaki razgovor završava na poznat način.
U takvim situacijama jedna od mogućnosti može biti partnerska psihoterapija.
Možda se pritom pitate što se zapravo događa kada na terapiju dolazite udvoje. Hoće li psihoterapeut odlučivati tko je u pravu? Morate li oboje željeti isto? Što ako se tijekom susreta posvađate? I znači li odlazak na partnersku psihoterapiju da je odnos već ozbiljno narušen?
Partnerska psihoterapija nije mjesto na kojem se određuje pobjednik rasprave. Ona pruža prostor u kojem se partnerski odnos može sagledati iz drugačije perspektive i u kojem partneri, uz prisutnost psihoterapeuta, mogu istraživati što se između njih događa.
Partnerska psihoterapija oblik je psihoterapijskog rada u kojem na susret dolaze oba partnera, a fokus nije samo na jednoj osobi nego i na odnosu koji postoji između njih.
U svakodnevnom govoru često se koristi i izraz bračno savjetovanje, no ovakav rad nije namijenjen samo ljudima koji su u braku. Na partnersku psihoterapiju mogu dolaziti osobe koje su u različitim oblicima partnerskih odnosa i koje žele bolje razumjeti ono što se između njih događa.
To ne znači da individualna iskustva prestaju biti važna. Svaka osoba u odnos donosi vlastite potrebe, osjećaje, iskustva, očekivanja i načine na koje je tijekom života naučila približavati se drugima, povlačiti se, štititi se ili tražiti bliskost.
U partnerskoj psihoterapiji pažnja se usmjerava i na to kako se ta dva iskustva susreću.
Ne postoji samo jedan razlog zbog kojeg parovi dolaze.
Neki se odluče na razgovor s psihoterapeutom jer se iste svađe neprestano ponavljaju. Tema se možda mijenja: novac, djeca, obveze, vrijeme provedeno zajedno, seksualnost ili odnos sa širom obitelji, ali način na koji razgovor završava ostaje vrlo sličan.
Drugi primjećuju da među njima više nema toliko sukoba, ali se pojavila udaljenost. Žive zajedno i funkcioniraju u svakodnevici, no nedostaje im osjećaj povezanosti ili im je sve teže razgovarati o stvarima koje su im važne.
Povod mogu biti i narušeno povjerenje, različite potrebe, velike životne promjene, roditeljstvo, teškoće u intimnosti ili pitanje žele li partneri uopće nastaviti odnos.
Partnerska psihoterapija nije rezervirana isključivo za trenutak kada je odnos pred prekidom. Parovi se mogu uključiti i kada žele zastati i bolje razumjeti određeni dio svojeg odnosa prije nego što se teškoće dodatno prodube.
Na partnerskom susretu psihoterapeut razgovara s obje osobe i nastoji upoznati način na koji svatko od vas doživljava odnos i situaciju zbog koje dolazite.
Možda ćete isti događaj opisati potpuno različito. Ono što je za jednu osobu pokušaj približavanja, druga može doživjeti kao pritisak. Šutnja jednome može značiti potrebu da se smiri, dok je druga osoba može doživjeti kao odbacivanje.
Cilj nije utvrditi koja je verzija „točna“, nego jasnije vidjeti što se događa između vas.
Kod geštalt psihoterapije posebno je važno i ono što se događa tijekom samog susreta. Psihoterapeut ne sluša samo priče o tome kako komunicirate kod kuće, nego obraća pozornost na način na koji razgovarate dok ste zajedno u prostoriji.
Tko lakše preuzima riječ? Tko se povuče kada razgovor postane neugodan? Što se događa kada se ne slažete? Možete li jedno drugome izravno reći što osjećate i trebate ili razgovor brzo prelazi u obranu, optuživanje ili šutnju?
Takvi trenuci mogu pružiti priliku da partnerski odnos sagledate dok se upravo odvija.
Jedan od strahova prije prvog susreta može biti da će terapeut stati na nečiju stranu.
Uloga partnerskog psihoterapeuta nije odlučiti tko je bolji partner, tko je započeo problem niti tko ima „ispravnije“ viđenje odnosa.
Kod partnerskog rada posebno je važan odnos koji psihoterapeut uspostavlja s obje osobe. Svaki partner treba dobiti prostor da izrazi vlastito iskustvo, dok psihoterapeut istodobno prati i način na koji par funkcionira zajedno.
Umjesto da se pitamo "Tko je kriv?", treba pitati „Što se trenutno između vas događa?”, “Kako ti ovo čuješ?” i sl. Ponekad u odnosu koristimo arhaične, stare obrasce koji su nam pomagali u prijašnjim odnosima, no u sadašnjem odnosu potiču udaljavanje i otežavaju stvarno sigurno povezivanje.
Ponekad već promjena perspektive s pojedinačne krivnje na obrazac koji se između partnera ponavlja može otvoriti više prostora za razumijevanje onoga što se u odnosu događa.
U partnerskim odnosima problem često nije samo tema o kojoj se razgovara, nego način na koji partneri reagiraju jedno na drugo.
Primjerice, jedna osoba može pokušavati razgovarati sve intenzivnije jer želi bliskost i odgovor. Druga se pritom može osjećati preplavljeno i povući se. Što se više povlači, prva osoba može još snažnije pokušavati dobiti reakciju. Tada se obje strane mogu osjećati neshvaćeno, iako iza njihovih ponašanja mogu stajati sasvim različite potrebe.
Takvi se obrasci s vremenom mogu odvijati gotovo automatski.
U terapiji se mogu usporiti i detaljnije istražiti: što se događa neposredno prije sukoba, što svatko od vas primjećuje u sebi, što očekuje od druge osobe i kako njezinu reakciju tumači.
Geštalt pristup pritom stavlja naglasak na svjesnost vlastitog iskustva i na kontakt s drugom osobom. Odnos se ne promatra samo kroz ono što svatko od partnera misli, nego i kroz emocije, tjelesne reakcije, potrebe i način na koji se međusobno povezujete.
Ne nužno.
Jedna osoba možda želi obnoviti bliskost, dok druga još nije sigurna želi li ostati u odnosu. Jedan partner može smatrati da postoji ozbiljan problem, dok drugi teško razumije zašto je terapija uopće potrebna.
Te razlike ne moraju se skrivati prije dolaska. Upravo suprotno, mogu postati važan dio razgovora.
Partnerska psihoterapija ne mora imati unaprijed određen cilj da par ostane zajedno. Ponekad je pitanje koje partneri donose upravo to što žele od svojeg odnosa i postoji li zajednički smjer u kojem žele nastaviti.
Psihoterapeut pritom ne donosi tu odluku umjesto njih.
Neslaganje na terapijskom susretu ne znači da je susret „propao“.
Način na koji sukob nastaje može psihoterapeutu pružiti važan uvid u dinamiku partnerskog odnosa. Umjesto da se rasprava jednostavno zaustavi, moguće je usporiti razgovor i pokušati jasnije vidjeti što se upravo dogodilo.
Što ste čuli kada je partner nešto rekao? Što ste u tom trenutku osjetili? Što ste željeli da druga osoba razumije? Što se dogodilo nekoliko trenutaka prije nego što ste se povukli ili povisili glas?
Takvo istraživanje može omogućiti da poznati obrazac postane vidljiviji i da se o njemu razgovara dok se događa, a ne samo naknadno.
Važno je naglasiti da zajednički terapijski rad nije automatski odgovarajući za svaku partnersku situaciju.
Ako u odnosu postoji nasilje, ozbiljna prijetnja sigurnosti, prisila, zastrašivanje ili obrazac kontrole zbog kojeg se jedna osoba boji druge, potrebno je prije zajedničkog rada pažljivo procijeniti sigurnost i prikladnost partnerske psihoterapije.
U takvim okolnostima prioritet nije popravljanje komunikacije, nego sigurnost osobe, a onda je potreban drugačiji oblik stručne podrške.
Procjena prikladnosti partnerskog rada zato je važan dio profesionalne odgovornosti psihoterapeuta.
Partnerski odnos nije samo zbroj dviju osoba. On uključuje i način na koji se susrećete, odgovarate jedno na drugo, tražite bliskost, štitite se, svađate, mirite i pokušavate biti viđeni i shvaćeni.
Partnerska psihoterapija pruža prostor za istraživanje upravo tog dijela odnosa.
Ne nudi gotovu formulu za „dobru vezu“, niti psihoterapeut može unaprijed znati kakav bi vaš odnos trebao biti. Rad se usmjerava na bolje razumijevanje vašeg iskustva, odnosa koji ste zajedno izgradili i onoga što se među vama događa sada.
Ako želite istražiti odgovara li partnerska psihoterapija vašoj situaciji, možete se javiti za dogovor inicijalnog susreta.
